“Nema veće planine od kućnoga praga” , napisao je svojevremeno jedini naš nobelovac Ivo Andrić u predgovoru za knjigu Zuke Džumhura.
Iako su skoro svima nama putovanja, deklarativno, nešto posebno i uzvišeno mali je broj ljudi koji se odlučuje da bar na nekoliko dana promjeni “stanište” i zaputi se u neki novi predio, neku novu avanturu. Izuzetno često, kao opravdanje, čućete finasijske razloge ali problem ne leži uvijek i samo na ovom mjestu. Brojni su ljudi izuzetno dobrog finansijskog stanja i statusa koji se jako rijetko odlučuju putovati i upoznati nove krajeve, i radije se “šepure” u svom kraju nego li se odvaže upoznati neki novi krajolik. Jedna od misija našeg portala, pored prezentacije Hercegovine, jeste i predstaviti svim našim posjetiocima interesantne i zanimljive krajeve kako u zemlji tako i u inostranstvu. To je uvijek bio najbolji način za upoznati nešto novo, a možda i pronaći inspiraciju ili ideju kako svoj kraj učiniti boljim ili u krajnosti, viditi i šta nikada vaš kraj, vaše dvorište, kuća ili stan nebi trebali da imaju …
U reportaži koju donosimo ovog četvrtka predstavićemo vam etno selo “Stanišići” kod Bijeljine, koje smo posjetili više puta ali je na nas najimpresivniji utisak ostavilo jednog poznog ljeta dok smo bili na proputovanju iz Tunisa preko Beograda, i kada smo sebe “počastili” odsjedanjem u prelijepoj starinskoj kući-spolja i elegantno i luksuzno opremljenom apartmanu koje se krio unutar ovog zdanja.
Etno selo “Stanišići” osnovano je 2003. godine, zahvaljujući inspiraciji vlasnika Borisa Stanišića, čovjeka porijeklom iz okoline Sarajeva koji se do tada bavio isključio prodajom auto-stakala. Više od nekoliko godina on je putovao po srpskim selima srednje Bosne u potrazi za starim kućama i predmetima koji će sačuvati predstavu o jednom vremenu i kulturi življenja s kraja XIX i početka XX vijeka. Rezultat je autentično planinsko selo u sred semberske ravnice, do kog vas vodi put iz pravca Bijeljine ka graničnom prelazu Rača. U selu se danas izdvajaju dvije cjeline. Jedna prikazuje svetovni život i izgrađena je od drveta, a čine je drvene kuće – brvnare sa pokućstvom koje im je vjekovima pripadalo ali i udobnim komforom koji posjetioce očekuje (vješto “skriveni klima-uređaji”, elegantan namještaj za boravak i spavanje kao i moderno opremljena kupatila). Kuće povezuju popločane kamene staze, a u centru sela su dva jezera. Druga cjelina je duhovnog karaktera i predstavljena je srednjevjekovnom arhitekturom građenom u kamenu koja je, u stvari, skup replika istorijskog i religijskog značaja za srpski narod. Sa stanice “u Podlugovima” koja predstavlja repliku stvarne vozne stanice u blizini Breze, a koju je u svojoj pjesmi opjevao Zdravko Čolić, možete krenuti na romantičnu vožnju vozićem po etno selu. U ovoj jedinstvenoj vožnji oko jezera uživaju posebno djeca, ali i oni nešto stariji.
Posebno zadovoljstvo u ovaj ambijent je bilo uploviti poslije leta na relaciji Monastir (Tunis) – Beograd i vožnje djelimično trošnim mačvanskim putevima od Beograda do Bijeljine. Kišica koja je samo djelimično kvarila topao septembarski dan nije uspjela odagnati dobro raspoloženje, jer pomenuti ambijent kuće-apartmana je otklonio svaku sumnju da smo na idealnom mjestu za završetak odmora provedenog na Sredozemlju. Još tog jutra kupali smo se u Sredozemnom moru, a sumrak nas je zatekao u Semberiji. Poseban ugođaj mogu vam dati ljubazni domaćini, jer će te bez dodatnog plaćanja telefonski moći poručiti večeru iz restorana koji se nalazi u etno selu a konobar odjeven u narodnu nošnju pokucaće vam ubrzo na vrata. Naš izbor je pao na jagnjeću čorbu, uz koju smo dobili prelijepe tople domaće pogačice, pošto smo bili izuzetno željni domaće “kuvanije” poslije brojnih gurmanskih eksperimentisanja u Africi. Ugodna veče i zanimljiva noć utonula je u san, a jutarnje buđenje sa pogledom na jezero i bijele labudove koji krstare njime bili su inspiracija da i naredni dan prođe “bez greške”. Poslije šetnje selom, obilaska suvenirnice, vožnje vozom i posjete crkvenim zdanjima unutar “Stanišića”, dan smo završili u njihovom restoranu koji je gotovo cijele godine izuzetno popunjen iako ima više stotina mjesta. Da ne bismo opet hvalili hranu dobrih domaćina sa restoranskog menija ćemo izdvojiti brojna hercegovačka vina koja na posebnom mjestu, tačnije “na samom vrhu” krase vinsku kartu ovog ugostiteljskog zdanja. Prijatno i imponujuće za svakog putnika koji dolazi sa juga .
Poslije kvalitetnog ručka put nas je vodio na jug, putem preko Zvornika i Romanije u “matičnu” Hercegovinu. Sa sobom smo nosili naše kofere ali i pregršt pozitivnih vibracija kojim smo se napunili u ovom biseru semberske turističke ponude. Ovaj pravi raj za dušu udaljen je od naše regije svega 5 ili 6 sati lagane vožnje, a možete ga kombinovati i sa putem ka Beogradu. Kajanje zbog navigacije preko Stanišića sigurno da neće biti dominantan osjećaj kada stignete ovdje.
Stoga, toplo vam preporučujemo da ugrabite pozitivnu energiju ovog mjesta.
